Širenje teritorije koju ljudi naseljavaju zapravo je manje uočljiv način istrebljivanja pasa. Krčenje šuma i zauzimanje staništa pasa koji žive u divljini, ugrožava ne samo kanide već i ostala bića tog prostora, kako na zemlji, u njoj i onih koji lete. Ugrožava njihov način života i preživljavanje. Ugrožava ekosistem. Povećava opasnost od istrebljenja pojedinih vrsta. U mnogim oblastima, teritorija po kojoj psi u divljini mogu slobodno da lutaju postaje sve manja i manja. Šume nestaju zbog seče drveća za građu ili da bi se napravio prostor novim putevima i gradovima. Osim toga, stradaju i od zemljoradnika tako da se i na taj način uvećava broj stradalih životinja.
Mnoga prostranstva na kojima su nekada živele pojedine vrste poput etiopskog vuka ili kako ga drugačije zovu simijenski šakal – pred istrebljenjem je jer ravnice s visokom travom u kojima živi sve više preuzimaju seljaci radi ispaše svoje stoke. Velike površine staništa crvenog vuka i afričkog divljeg psa sada su farme. Dol i južnoamerički divlji pas takođe su postali veoma retki zbog sve više zemlje koja se obrađuje. Populacija ljudi raste, broj životinja u divljini se smanjuje. A upravo nedostatak životinjskog sveta u šumama i glad čine da se divlje životinje približavaju ljudskim naseljima.
Kako su se ljudske naseobine širile, vukovi su bili ograničeni na udaljenije, zabačenije oblasti, kao što je daleki sever. U zaleđenoj divljini Arktika žive arktički vukovi i arktičke lisice, a ljudi je veoma malo. Zato ove vrste nisu ugrožene. Eto jasnog dokaza koliko je zauzimanje staništa pretnja istrebljenju životinja.